Pismo Suzanne Ostén

Postoje li djeca?

Ovo je paradoksalno pitanje, koje sam bila prisiljena sve ove godine postavljati odraslima, dokle god se bavim režiranjem predstava za djecu i o djeci. Svi znamo da se u ovom poslu, kad stvaramo našu umjetnost, moramo boriti sa predodžbama o djeci, koje imaju odrasli. Izgleda kao da maštanja odraslih o djeci ponekad čak i ometaju susret sa stvarnom publikom.

Maštanja i predodžbe o djeci svih odraslih koji “kupuju” naš rad pomiješana su s umjetničkim odabirom koji činimo mi u kazalištu. Naposlijetku, i oni, koji su također naši “konzumenti”, imaju ideju o tome što djeca razumiju i prihvaćaju. A djeca? Razlikuju li se ona od odraslih? Zasigurno svi prihvaćamo činjenicu da njihova fizička veličina u odnosu na našu ne umanjuje njihovu sposobnost da imaju jednako snažne osjećaje kao i mi: oni tuguju, ljute se, strasni su, euforični i znatiželjni. No, čini se da je fizička veličina i verbalna sposobnost u većini društava upravo proporcionalna nemoći. Djeca baš ne sudjeluju puno u donošenju odluka, iako imaju iste potrebe kao odrasli. Sele kad mi selimo, postaju djeca rastavljenih roditelja i gube ih kad se oni svađaju.

Prije 15 godina pokušala sam jednom rečenicom formulirati svoj pristup kazalištu za djecu: Nitko ne želi biti u djetinjstvu. Taj Nitko može biti i odrastao čovjek, ali i dijete. Većina djece želi brzo odrasti, steći moć i kontrolu nad svojim životom i pronaći slobodu.

Kada sam bila mlada producentica, 1975. Pokrenula sam ansambl Unga Klara. Zaokupio me loš status dječjeg kazališta u našoj relativno dobro razvijenoj kulturi (Švedska ima nekoliko stoljeća staru tradiciju dvorskog kazališta, narodnog kazališta, regionalnog kazališta, alternativnih grupa itd.).

Sada me više brine činjenica da odrasli sve više i više napuštaju okruženje djece i mladih, te tako još više doprinose lošem statusu djece. Generacije određujemo svrstavanjem u različite dobne skupine u skladu sa standardima zastarjelog industrijskog društva (a zatim prisiljavamo imigrante da žive u okruženjima loše kvalitete).

Ono što se nekad činilo racionalnim društvenim planiranjem, sad je postalo segregacija. I glumci i djeca počeli su izbjegavati dječje kazalište. Publika i društvo moraju biti uključeni. Svi bi trebali doći!
2000. godine sam uvidjela da je u Švedskoj ponor između djece i odraslih postao još dublji. Smanjenje broja učitelja i otkazi u zdravstvenom sektoru utječu na dječje poimanje sebe. Sve je manje odraslih koji obraćaju pažnju na njih. Mladi odgovaraju samoubojstvom.
Nažalost, napisala sam tekst o aktualnoj temi. Kažem nažalost, jer je temeljen na istinitom događaju. U Gränsenu se radi o samoubojstvu dviju djevojčica iz Francuske. U dobi od 12 i 13 godina. Svaki dan u kazalištu susrećemo djecu i njihove učitelje i s njima razgovaramo o tome što predstava zapravo opisuje. Osjećaj nemoći? Možda su Valentine i Aurelie umrle pogreškom, možda nisu shvaćale da je to što su učinile nepopravljivo, možda su samo htjele da ih netko primijeti, možda je to bio krik upomoć? U svojim su dnevnicima zapisale da se žele sjediniti s Curtom Cobainom. Možda se radilo o pokušaju bijega iz stresne školske okoline, ili žudnji za ljubavlju, možda se radilo o smetenosti?
U našoj je predstavi publika suočena s pitanjem života i smrti i smisla žiavota. Da, život i smrt bore se za duše dviju djevojčica. No, roditelji su bili ti koji su se najviše preplašili velikog tabua- kako s mladima razgovarati o smrti.

Mi odrasli imamo najgore moguće predodžbe o tome što će biti s djecom kad vide tu predstavu. Učitelji se boje da se neće snaći kad s djecom budu razgovarali o predstavi. Mi smo pažljivo sve analizirali i pola godine smo osposobljavali jednu učiteljicu, kako bi ona mogla otići u druge škole i objasniti svojim kolegama kako da djeci prenesu poruku predstave. Pokušaji samoubojstva sve su češći među mladima ne zapadu. Po mom mišljenju mnogi od nas radi sigurnosti žele prešutjeti taj problem.

Naša je učiteljica sudjelovala na našem tečaju za klaunove, u diskusijama i u samom radu kazališta, da bi bolje razumjela kako mi u kazalištu razmišljamo i kako radimo. Sada ona sama drži seminare svojim kolegama, te ih savjetuje kako da rade imaginativne nastavne planove. Uključen je i velik broj materijala i tema. Ja još uvijek vjerujem da je ono što mi radimo, u potpuno profesionalnom smislu, samo kazalište.

Cijela naša kultura ispunjena je smrću. Naposlijetku, mi smo samo životinje koje znaju da će umrijeti, a motiv samoubojstva vrlo je učestao u drami. Hamlet i Romeo i Julija su među najpoznatijim dramama koje mladi stalno izvode širom svijeta.
Na internetu možete chatati sa Curtom Cobainom i pronaći savjete za samoubojstvo.
U kinima se prikazuju Samoubojstva nevinih, film Sofije Coppole. Bez uputa učitelja. Bez diskusije. Život teče bez sigurnosne mreže. U kazalištu postoje ljudi koji snose odgovornost za govorenje istine.
Kada postavljam pitanje da li djeca postoje, također pokušavam shvatiti uvjete u kojima djeca žive- kako je to živjeti među odraslima, gdje istovremeno svi traže da budeš odrastao.

Unga Klara ima 25 godina. Ja već 25 godina odlazim na igrališta, razgovaram sa djevojkama i mladićima, sjedim na podu sa osobljem dječjih vrtića i povremeno radim u rekreacijskim centrima za mlade. Pokušavam steći uvid u život odraslih iz dječje perspektive. U radu u samom kazalištu pokušavamo se prisjetiti osjećaja iz djetinjstva, svega što smo uspješno sakrili.
Posvuda sam tražila djecu a neprestano sam pronalazila pojedinca. Čak i taj pojedinac ima svoju uobičajenu predodžbu o tome kakva su djeca. Neka djeca drže da su mlađa djeca ujedno i gluplja. Drugi su pak stavovi optimističniji i otkrivaju odgoj roditelja koji vole svoje dijete; susreti sa samosvjesnom djecom ispunjaju me srećom. I u dobrim školama i u siromašnim četvrtima susrećemo djeci istih potreba: žele da ih odrasli primijete. Svi oni žude za značenjem.
Kakvo je djetinjasto dijete? Veselo, nevino i zaigrano? Postoje i takva djeca, ali to ne znači da se stalno tako osjećaju. Takvo je dijete više sjećanje na naš kreativni potencijal vezan uz predodžbu potrebe za igrom.
Djeca u publici često razmišljaju o budućnosti. Tragedija ih stimulira. Ona se mogu smijati, ali i ozbiljno diskutirati. Ona vjeruju da se problemi mogu riješiti. Jesmo li po tome tako različiti?
Kao mi, kao i ja, djeca kao publika žele da ono što se prikazuje na pozornici bude istinito i važno onima koji glume. Bavim se predstavama za djecu jer želim učiniti nešto važno. Želim raditi nešto, gdje mogu ostaviti dojam. Dobra predstava viđena rano u životu djeteta ima snažan efekt. To za sobom donosi i veliku odgovornost u smislu odabira bitnih stvari koje se moraju “usaditi” u um mlade osobe.
Kada radim filmove i predstave za odrasle, susrećemo se u uređenom stanu gdje je sve uredno posloženo na policama. Kod djece je drukčije. Za vrijeme predstave u njihovim se očima vidi kako se mijenjaju. Mi smo čarobna soba u kojoj tek treba posložiti stvari.

Ostaviti snažan dojam. To je zasigurno ono čemu stremimo. To je ono najbitnije za sve nas koji radimo u kazalištu.

Suzanne Ostén, ravnateljica i umjetnička ravnateljica Unga Klara, Stockholm, Švedska

 

'